galerija skladište
fg+kontaktrecenzijeradovibiografija

SLIKAR, NJEGOVA ZEMLJA, SLIKE

Svaka je izložba, zapravo, šetnica kojom slikar sam, a za njim i mnogi drugi, prolaze njegovim životom; zastajkuju gdje treba i ne treba, gdjekad nešto naslute i spoznaju, češće nestanu kao da nigdje nisu ni bili: ne znaju što su vidjeli, ne oćute ništa, ništa ne razumiju: ne uoče da je slika sustav znakova, ne zamijete da je slikarstvo jezik.

Jesam li, baš zbog njih, toliko skrupulozan pa važem svaku riječ da ne upadnem u klopku njihove sudbine prolaznika kroz Nešto kao prolaznika kroz Ništa?

Nisam napisao riječ šetnica ni slučajno ni ovlaš: taj mi je terminus technicus staroga dubrovačkog ladanja poslužio kraj tolikih drugih naziva – kao što su putić (puteljak), staza (stazica), koračište (gazište), ili sintagmi: hodna staza, pristupni put i dr. – za najprecizniju moguću poredbu umjetnikova životnoga puta (bio to cijeli put ili samo segment puta) sa stazom kojom čovjek korača. Samo mi ta davnašnja hrvatska riječ u potpunosti odgovara, samo ona može izreći cijelu istinu o Putu. Šetnica, naime, označava prostor “kanaliziranoga” hoda, hodalište pod nadzorom, prostor samokontrole, stazu kultiviranu i održavanu, a ujedno crtu Reda u prirodinu Nadredu ili Neredu njezina rasta i bujanja, s nespornom zadaćom razdjelnice između uljuđenog i prirodnog (ma kako malena ta kraljevstva bila, ma kako omeđeni ti svjetovi bili).

Izložbeni je prostor, doista, i onaj najmanji – svojevrsna šetnica: s jedne je strane djelo (svijet kulture), s druge je strane (simbolični) svijet Prirode ili Tehnike, svijet Neumjetnosti, koji živi bez potrebe za tumačenjem, otčitavanjem, iluminiranjem. Jedan stariji i slavni prezimenjak slikarev, pokojni Ljubo Ivančić, obišavši svoju retrospektivu u Modernoj galeriji u Zagrebu, godine 1979, uoči otvaranja, rekao je rezignirano prijateljima: “Cili život – a prođeš ga u pô ure”. Naravno, s obzirom na narav i opseg izložbe, to se dalo u beskraj varirati: Moglo bi se, primjerice, reći: Pet godina rada – a prođeš ih u sedam minuta.

I sadašnji je korak, uz slike Harija Ivančića, jedan takav razdjelni hod uz djela kojima su – s druge strane – sve one ideje raskida, svi oni (razdjelni) incidenti kojima se duhovi nejake produktivnosti, ali silnog erosa poricanja i potiranja drugog i tuđeg, dosadašnjeg i “starog” u ime nedefiniranog, neuobličenog novog energično protive. No dodajmo toj “drugoj strani” da ne ponizimo mudrost ni (moguću) istinu i ona djela ili manifeste raskida koji će se ovom (Ivančićevu) idiomu suprotstaviti snagom svojih ne nužno neuvjerljivih argumenata o dovršenosti tradicijskoga (slikovnog) govora i neophodnosti novog jezika, sintakse, leksika. Spram toga, danas brojnog – možda i većinskog kritičkog svjetonazora – stoji, kao čuvar ove strane zbilje – i ove strane sna, zašto ne? jedan mladi slikar, njegov métierski tradicionalizam, njegova mitskotradicijska ikonosfera (Zemlja, Gea), njegova ustrajnost u variranju teme, njegova pripremljenost za ozbiljan rad, njegova strast i nada da dobro ne može biti uzaludno, da se pozitivan rad ne može izgubiti u negativnom prostoru, nego da će, takvim nadanjima usuprot, opstati kao greben u otočju spasa. Nije mu, zbog toga opravdano pripisivati oholost, jer za taj epitet manje zasluga ima njegova ambicija nego rušilaštvo drugih. Istodobno, primjećujemo da vrijedi zadovoljstva kad kritičar primijeti da se najjača i najplodnija žila hrvatskog modernog slikarstva – u posljednjih nekoliko godina gotovo utrnula – ovako sjajno obnavlja: i kao žanr i kao određena, posve razgovjetna misao i kao brojčano obilat dotok vrjednota. Da će ona potaknuti i druge – nema dvojbe; mladić je ponovo otvorio široku stazu, kojoj su drače bile zakrčile prilaz. Jesmo li svjesni što bi to moglo značiti? (I onkraj svijesti o trenutačnim limitima te srčane izvedbe).

Da vidimo: što je to bilo i što se to sada zbiva? Hrvatska je moderna tradicija, u slikarstvu, kao svoj temeljni – egzistencijalni – žanr označila žanr pejzaža. Kraj nekoliko indikativnih pejzaža Bele Csikosa, prvi veliki, dramatično monokromni krajolici u nas bili su oni Vidovićevi. No ni oni, unatoč svojoj nedodirljivosti ne bi mogli ponijeti naslov pejzažne vrste (žanra); u svome najdubljem sloju oni su pripadali ispovjednim djelima najsenzibilnijega našeg slikara na razmeđu stoljeća: i više su krajolici duše nego što su predjeli svijeta. K tome: mističke, simboličke marine. Rijetka pejzažna djela Bukovčeva nisu, također, mogla afirmirati vrstu, a Medović i Crnčić od prve su bili pejzažni marinisti. Onome kome bi zasmetalo što se time uspostavljala dvojbena (?) hijerarhija – po kojoj je slikati zemlju značilo slikati pejzaž, a slikati more značilo slikati marinu – treba reći da je to samo prosljedba izvornoga: hrvatski krajolik (starije: krajobraz) apostrofira u kraju sliku zemlje (usp.: “Hvali more, drž’ se kraja!”). Isto je u engleskom (landscape), njemačkom (landschaft), francuskom (paysage), talijanskom (paesaggio), španjolskom (paisaje), gdje je temeljem germanskih složenica ono land = zemlja, a romanskih ono pays, paes(e), pais što će opet reći zemlja, kraj. S Ferdom Kovačevićem uspostavlja se – u neku ruku – žanr pejzaža, a ako je ičemu prigovoriti onda je to zamjedba da nas stilski njegov rukopis vraća konzervativnijoj varijanti impresionizma i da bih, za početak modernog pejzažizma radije odabrao izraz koji bolje od Kovačićeva komunicira s idejama europske Moderne (u svim njezinim specifičnim varijetetima) pod sam kraj XIX. i početkom XX. st. Krenemo li od tih pretpostavki onda se na samom vrhu hrvatske (pejzažističke) Moderne sidri djelo Ljube Babića, koje utjelovljuje nekoliko bitnih pretpostavki modernosti: kozmološki interes, kozmološku vizuru, opće svjetske i opće ljudske temate (Biblija i dr.). Od svih je Babićevih značajki najvažnija bila kozmološka vizura, visoko dignuto očište iz kojega slikar, kao s planine, promatra duboke, zagubljene, ponorne slike zemlje i kretanje ljudimrava. Tada se već primijetilo da fizičko umanjivanje ljudskoga lika depersonalizira sadržaj slike, a potencira neka njezina strukturalna i tektonska obilježja. Babić je, k tome, kao najzačajniji naš likovni pedagog XX. stoljeća, uspio gotovo sve svoje darovite đake inficirati svojim idejama (Šimunović, Mušić, Motika, Gliha, Dulčić, Murtić) ili ih barem navesti na ozbiljno promišljanje krajolika (Steiner, Kopač, Vaništa, Lj. Ivančić, Biffel), makar i u nekom drugom smjeru. No možemo li to zahvaliti tek Babiću? Ili je pejzaž bio i opće mjesto hrvatskog oka i hrvatske sudbine? Bio sam i ostao sklon takvom viđenju; jer su još neki značajni hrvatski slikari (neovisno o Babiću) dali snažne vizije krajolika (Tartaglia, Šulentić, Šohaj, Job, Kaštelančić), a da i ne spominjemo one kojima je tradicionalnija interpretacija krajolika činila znatan dio njihove slikarske produkcije (Miše, Bulić, Šestić, Postružnik, Veža, Filakovac i dr.). “Kročenje” zemlje i obrana zemlje bile su stoljetnom hrvatskom opsesijom; a ogorčena je borba za opstanak vođena na crti propasti – na zadnjem mostobranu – to su slavne reliquiale reliquiarum – učinila svoje: komad je tla bio motivom (hrvatske) zemne metafizike; naročito tamo gdje je zemlja bila kamen – gdje je uzimala cijelog čovjeka, ali, također, ondje gdje je bila najotpornija. Samo su tako mogle nastati velebne vizije koje obilježavaju cijele opuse Šimunovića i Glihe. Velika i moćna ta matica odvela nas je svojim elaboracijama (Tartaglia, Šimunović, Gliha, Dulčić, Murtić, Mušič, Motika,Vaništa, Lj. Ivančić…) do apstrahiranja prirode i da apstraktne slike, dokazujući svoju metafizičku narav i svoje mogućnosti u modernim jezicima. Primijetiti je, da je kroz apstraktna djela ovih majstora strujala krv; ona egzistencijalna energija postojanja, pa nikad nisu upadali u formalističke šablone. Kada se, poslije svojih neposrednih prethodnika – da spomenemo samo Eugena Kokota – Hari Ivančić okrenuo zemlji bilo je vidjeti da je na djelu isti sindrom: obrana tla apoteozom, reduciranje orijentacijskih figuralnih znakova, korištenje metafizičke umanjenice (pars pro toto), prijevod globalne Geje u uspravljenu ploču (čime se aktualizira temeljna Glihina misao: da je zemlja velika kozmička knjiga – listina, povelja – u koju je upisana naša sudbina).

Ivančićev je osobni doseg onaj repetitio kojim on, bez želje za slikovitim – za igrom bez želje za uzbudljivim promjenama ritma i kolora, tek ponavljanjem horizontalnih slojeva (mahom) iste boje i njihovih (također) istobojnih razdjelnica – bitno: dvobojnim slikama – sivocrnim, crnobijelim, crvenocrnim, bijelocrvenim, da ostanemo pri paradigmatskom pojednostavljenju – predstavlja svijet kao red muke i red nesavladivoga i tako u nizovima od šest do šesnaest i više slojeva. Sadašnji vodoravni slijed redova ističe tektonsku čvrstoću, stabilnost toga ustroja, njegovu nepokretnost, njegovu hijeratičnost (gore i dolje), stalnost. U općoj vrtnji svega, Ivančić hoće – i može – učvrstiti svoje zemlje. Kažemo li još i to da nam, gledano s jezičnoga stajališta, nudi ponajčešće bijele i crvene zemlje, rekao sam da nam obećava bipolarnost svijeta: bijelo etera, kao bjelinu zračnoga i crveno krvi, kao crvenilo zemnoga – figure duha i tijela, astralnoga i tvarnoga.

Dok su se, u starijim njegovim slikama, diskretno pokazivali u jednom od dva gornja kuta, kubus kuće i pokoji čempres – kao paradigme ljudskoga svijeta – s “katakombama”, s “rovovima” u “podzemlju”, evocirajući izdaleka i neke davne pejzažne šifre Biffelove – novije su slike bile okrenute drugom tipu ekspresije: on se više nije oslanjao o bachelardovske simbole kuće i čempresa, nego je poruku slao grubljom materijalizacijom tla, s minimalnim brojem znakova. To ga je počelo preporučati kao legitimna nasljednika moćnoga Frane Šimunovića: goyeskno škrto, goyeskno škuro, goyeskno oporo. U tri riječi: iskaz čuvara zemlje.

Igor ZIDIĆ, lipanj 2003.
ravnatelj Moderne galerije, Zagreb
WP-Backgrounds Lite by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann 1010 Wien