galerija skladište
fg+kontaktrecenzijeradovibiografija

ZEMLJA ISTRA

Gledajući Istru, njezina polja, oranice i gradiće na slikama Harija Ivančića prisjećam se lijepih stihova Tina Ujevića iz pjesme Produženi svijet:

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče,
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Možemo se, dakako, žalostiti ili negodovati nad činjenicom da je svaki čovjekov zavičaj malen, tih ili nečujan. No, svaka je parcela našega života i jedini naš okvir, a o ljudskoj odnosno duhovnoj snazi ovisi hoće li usko mjesto i kratkotrajni trenutak postati očišćeni kutak i dotaknuti rubove basne, jedina vrata nebesa. Strah i zanos u zadanom svijetu pretvaraju čovjeka u graditelja. Graditelj je biće koje svijetu prilaže izvjesni svijet po vlastitoj mjeri. Iz molitve podiže crkvu, prevrće zemlju da bude plodna, iz osjećaja mjere slaže zvukove riječi i zvukove instrumenata u prostor i vrijeme pjesništva i glazbe.

Kad je taj graditelj slikar poput Harija Ivančića, on plohom i u plohi gradi dojmove o svijetu koji ga okružuje. Slikar je osjetljivi graditelj vizualnog prostora. Svojim naporom ispituje i mjeri tri područja: oblike u okolini, oblike vlastitog prostora individue, ali i samu sliku, koja je polje s osobitim načelom reda.

Vjerujem da bi Ivančić potpisao istinu koju zapisuje Paul Valéry: “Najmanji stvarni predmet ima više ‘dimenzija’ nego bilo čiji duh”. Ivančić je pažljiv promatrač nebrojenih dimenzija stvari. Ne izmišlja, nego sabranom pozornošću otkriva još neviđena lica okoline. Analitičkim radnjama mjeri razlike raznovrsnih likovnih veličina. Dobro odmjerenim crtežom gradi likove; dobro odmjerenim odnosima stereometrijskih oblika gradi prostor; podjednako istom osjećajnom izmjerom raspoređuje svjetlo i tamu, a napokon važe kromatske odnose, tople i hladne, pa njihove valere pridružuje planarnoj i stereometrijskoj strukturi.

Ovo se analitičko ponašanje događa istodobno, pa ove radnje rastavljanja nisu ništa drugo doli sinteza ili kompozicija raznih funkcija u jedinstvo slike, koje, u nedostatku točnijeg izraza, nazivamo doživljajem.

Dimenzije stvarnog predmeta, o kojima govori Valéry, značajke su njegove strukture. Kod Ivančića su plošni i prostorni oblici u službi interpretacije karaktera opsežnog objekta. Upravo stoga Harijeva slika nije prijepis, nego slobodna kompozicija doživljaja s pomoću pomno izabranih elemenata likovnog registra. Ivančić je likovni graditelj: svoje dojmove izgrađuje likovnim sredstvima i osobno im određuje mjeru, težinu i razlog. Spomenuti francuski pisac također primjećuje da neke građevine šute, druge govore, a izvjesne među njima pjevaju. To su građevine ljepote i točnog zvučanja.

Stojeći pred Ivančićevim likovnim gradnjama osjećamo da ih stvara pažljivi promatrač likovnih odnosa i da su upravo odnosi trajni motiv njegova rada.

Formalna svojstva Ivančićevih slika, o kojima sam govorio, ostala bi ipak tek zaigranost likovnom slagalicom da im u podlozi nije dublja crta o kojoj govori Gorka Ostojić-Cvajner: “Autor je, naime, upravo opsjednut tlom i teritorijem iz kojega potječe i na kojem radi, pa je njegova pasija konkretizirana karakteristikama kraja, zavičaja, rodnog ishodišta”.

Time stara zemlja Istra postaje još jednom zavičaj ideala koji je naviješten ovim slikarstvom.

Mladen PEJAKOVIĆ, prosinac 1999.

WP-Backgrounds Lite by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann 1010 Wien