galerija skladište
fg+kontaktrecenzijeradovibiografija

ARZA I TEZA ZEMLJINE PUČINE

Sreća brzog nalaženja vlastitog prostora i vlastitog znaka može potamniti ili izblijediti pod pritiskom samozadovoljenog ponavljanja. Međutim, šteta bi isto tako bila ispustiti pronađenu nit odustati od stečenog ( problemskog, motivskog, disciplinarnog ) područja, a ne nastojati ići dalje, produbljivati i razrađivati naslućene izvedbene izvode, ogranke ili pritoke. Kad je riječ o tradicionalnom mediju slikarstva i već klasičnom žanru krajolika, činilo se da su sve mogućnosti odvno iscrpljene i temeljne opcije potrošene u djelima prethodećih naraštaja.

Hariju Ivančiću je ipak uspjelo progovoriti na uvjerljiv i autentičan način o slojevitoj vizualnoj istini istarskog pejzaža. Odlučio se za kreativno svjedočenje ambijenta u kojemu je rođen i u kojemu živi i djeluje, te je odmah po završenom studiju prionuo na posao. Kroz nešto više od desetljeća rada stvorio je već relevantan opus, koherentan i homogen, kako u odnosu prema dominantnom tematskom poticaju, tako i prema ozbiljnim metjejskim premisama. Krenuo je od viđenog i doživljenog, ali nije kaptirao bježne impresije niti atmosferske mijene nego je predmetni svijet ispred svojega štafelaja u kadru reducirao na osnovne ritmove, na bitne simbole, na logiku gravitacije uz pretenziju istančane sublimacije.

Od samog početka Ivančić je slikao zavičajnu zemlju gledanu iz ptičje perspektive, iz visine (s vrha stojnog brežuljka), onako kako se zemlja razastire u protežnosti koja kao da teži beskraju. Na plohama njegovih slika polja, ledine ili proplanci nižu se horizontalno s uskim pojasom obzorja ispod samog gornjeg ruba. Taj ostatak “neba” nema više nikakvu mimetičku funkciju, ali dobro dolazi kao orijentir neravnodušnog usmjerenja slike, kao signal da se silnice slike spokojno talože jedna na drugu i da ih sila teže privlači, vuče prema dolje .

Na prvim Ivančićevim slikama na horizontu su se još znali ukazati vitki čempresi i pokoji kubus kuće, pa je slika zadobijala prepoznatljivija, denotativnija svojstva, stanovitu “metafizičku dimenziju” s odgovarajućom melankolijom proteklosti, s patinom davnih dana. Uklanjajući i zadnje ostatke ambijentalne “ilustrativnosti” slikar to nije učinio u svrhu približavanja apstrakciji, nego iz potrebe što jačeg naglašavanja eminentno likovnih karakteristika vizualnog predloška, a dakako i strukture nanosa korištene tvari.

Moramo se, po tko zna koji put, prisjetiti slavne krilatice kako treba obrađivati svoj vrt, ustrajati na sustavnom korištenju tla na kojem smo se zatekli. U slučaju Harija Ivančića obrada vrta nipošto nije doslovna (niti je pejzaž pod Buzetom vrtne pitomosti), ali tretman slike ima svojstva nalik kopanju, oranju, prevrtanju brazdi, plijevljenju suvišnih dodataka. Naime, boja je nanošena u gustim slojevima, koji kao da se međusobno pretapaju ili dijelom preklapaju, prelazeći jedan preko drugog, ali ne prekrivajući donji sloj u potpunosti. Hrapavost, reljefnost pigmenta također nosi nešto izravnog, odlučnog, ”težačkoga”, tako da slika, unatoč organiziranosti i sređenosti, zadržava u sebi napon organskog života, sposobnost da se takoreći sama iz sebe obnavlja.

Čini se da Hariju Ivančiću uspjeva pomiriti “materičku ekstazu” enformelističke provenijencije sa strukturalnim shvaćanjem komponiranja kadra. U tome mu pomaže temeljna strogost samoga motiva, činjenica da je parcelacija krajolika i sama geometrična, da su nizovi pregrada i živica uglavnom ortogonalni, a da su brazde oranica nužno paralelne. Ivančićeve slike redovito su složene odmjerenom ritmizacijom usporednih pojaseva, znalačkim supostavljanjem tamnijih i svjetlijih dionica, ujednačenom razmjenom tektonskih “arza” i “teza”.

Slikarev pogled na zemlju povremeno se doima poput pogleda na morsku pučinu, jer je vidi i interpretira u protegama njezine elementarnosti, osjeća joj narav moćne suzdržane pokrenutosti spomoću gustog valovlja. Čak se i kromatski Ivančić znade približiti marinama, prepuštajući se izazovu neodoljivog plavetnila ili zvučne modrine. Ali pretežne boje njegovih naslova izvučene su iz istarske pedološke karte, te govore o bijelim, sivim i crvenim zemljama. Dok sa crvenom znade doći i do žarkih, plamtećih odsjaja, u svim ostalim solucijama preferira zatvorenije, prigušenije, zagasitije registre, s time da iz prividnoga ugara u detalju znade buknuti poneki snažniji naglasak.

Na ekranima Ivančićevih platna redaju se paralelni potezi, jedna iznad druge teku pruge ili vrpce odgovarajućega tonaliteta, tvoreći desetak ili čak više vertikalnih razina. Blagi pomak od vodoravnosti daje im određeni dinamizam, a pjege i mrlje temperamentalnog duktusa znatno oživljuju lineralne direktrise. Svjestan već opasne prevlasti načela horizontalne organizacije kadra, slikar u novije vrijeme rado interpolira elemente “narušavanja” ili “prekida” strukturalnog kontinuiteta, a u svrhu stvaranja ili postizanja ravnoteže na kompleksnijim kompozicionim premisama. Glazbenim jezikom progovorili bismo o staccato – efektu ili o uvođenju namjernih “šumova” u prostore čiste tonalnosti.

Zaključujući prikaz aktualne faze Ivančićeva slikarstva visoko ćemo valorizirati vrline njegove gestike i kromatike i iskazati poštovanje njegovoj vjernosti ishodišnim počelima, ali nećemo propustiti odati hvalu i njegovoj potrebi postupnog obogaćivanja problemskih raspona, odati priznanje njegovoj vokaciji da ne zastane na već postignutom nego da još jednom (i uvijek iznova) propita razloge i mogućnosti vlastite intrepetacije svijeta uz koji je emotivno i egzistencijalno vezan.

Tonko MAROEVIĆ, kolovoz 2007.

WP-Backgrounds Lite by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann 1010 Wien