Započevši s panoramskim viđenjem istarskih gradova, ekstrahiranjem njihovih kristaličnih nakupina i sintetiziranjem piramidalnih aglomeracija po vrhovima brežuljaka, slikar Hari Ivančić već više od punoga desetljeća sustavno i isključivo slika svoj doživljaj zavičajnoga tla, istarske zemlje. Ako mu je vizura od samoga početka bila visoko postavljena, gledajući iz „ptičje perspektive“ na odabrana naselja i udaljene kuće – tek s ponekim čempresom u susjedstvu, da posluži kao reper i orijentir – postupno se vidik zenitalno usmjerio na krajolik, sagledao zemljinu površinu sasvim en face, dokinuo bilo kakvu referenciju na obzorje i zračna prostranstva. Vrlo odlučno su Ivančićeve slike zadobile iznimnu koherenciju kadra: sve na njima predstavljeno bilo je u jedinstvenom prvom planu, u plošnoj projekciji, bez sugestija pozadine, daljine, dubine.
Možda bismo mogli pridodati kako je, kompenzativno, na njegovim kompozicijama postupno jačala uloga pigmenta, kako su reljefni nanos boje i naglašeni kontrast parcela na slici preuzeli funkciju dinamiziranja plohe. Ljubav prema motivu zemlje imala je povode u osjećaju sličnosti između obrade slikarskog platna i obrađivanja plodnoga polja. Istina, ne ore se niti kopa kičicom i lopaticom, ali se analogno utiru brazde i prevrću slojevi materije, pa dok pod utjecajem sunca livade i oranice zadobivaju uvijek novi izgled i primaju bujan život svjetlosnih mijena, pod rukom likovnog demijurga kompozicije odabranih elemenata na platnu nude organsku živost usklađenih kromatskih odnosa.
Već je i u urbanim panoramama Hari Ivančić dobro naslutio kako plošnost ne mora biti ni monotona ni jednoznačna. Slikajući zidove starih kuća znao je i adekvatno interpretirao njihovu nepostojanost i amfibijsku narav. Naime, iza aktualnog im lika nazirala se prošlost, patina koja se ljuštila upućivala je na logiku „dugoga trajanja“ i na faktor neravnodušne vremenitosti. Poetika enformela odgovarajuće je valorizirala napetost između privida i egzistencije, dapače posebno honorirala ambigvitet trošne i propadljive tvarnosti.
Okrenuvši se definitivno majčici Gei, a u liku rodne Istre, Hari Ivančić je sretno zaokružio univerzalne i regionalne poticaje. Priklanjanje livadama i proplancima, poljima i međama istodobno je značilo i uvažavanje zemljomjerstva, geodetskih podloga i geometrijskih premisa organizacije prostora. Stoga je autonomiju slike njegovao na način „apstraktnog pejzažizma“, strukturalnih tendencija bliskih Poliakoffu i De Staelu (ne geometrijski radikalnih, konstruktivno strogih na način Mondriana ili Mortensena) – a u našoj sredini Glihi i Šimunoviću. Međutim, kako je pritom nastavio insistirati i na snazi osobnoga otiska, na temperamentnosti rukopisa i afektivnoj vrijednosti duktusa, podržanog zvučnim koloritom, njegovo je slikarstvo zadržalo i lirsku, „tašističku“ komponentu, te na neki način sažimlje iskustva modernističke pikturalnosti.
Ivančićev genius loci zadobio je pečat kozmičkih razmjera, a susljedno tomu i prepoznatljivost u kozmopolitskim, inozemnim protegama kao pars pro toto. Intenzitet jukstaponiranih pojaseva boje, dinamika preplitanja vodoravnih, okomitih i dijagonalnih silnica, žestina nanosa i trenja raznorodne tvari, sve je to tvorilo likovnu uvjerljivost slikareva idioma. Njegova nastojanja i dalje idu smjerom energičnog podvrgavanja viđenoga snazi osobne interpretacije i homogenosti svjetlosne emanacije krajolika u kadru. Nataša Šegota Lah odavno je istaknula metriku i matricu, majeutičnost i mitskost Ivančićevih kreativnih rješenja, a s naše bismo strane tomu pridodali materičnost i monumentalnost, metodičnost i metamorfozu predloška.
Ustrajući na daljnjoj razradi svojega doživljavanja pejzaža i shvaćanja slikarskog djelovanja kao integralnog procesa, Hari Ivančić je – najprije slučajno i nehotice – otvorio nedavno i (ne)malu pukotinu u svom sustavu, čak doslovnu perforaciju i rez u tkivu slike. Naime, razderano platno ukazalo je na donji sloj ili, doslovni, drugi plan, to jest na prethodno slikane i ranije obrađene površine. Kod ovoga slikara jamačno nije bila riječ o konceptualnom prodoru, o nasljedovanju Fontanine geste zarezivanja teksture kako bi se prodrlo u „onostrano“, u smisao s onu stranu slikanja uopće. Kod Ivančićeva kidanja i rezanja platna postaja bitnom znatiželja naspram plodne konfrontacije dviju faza, dvaju slojeva ili dvaju entiteta slike. Kaptiranje slučaja, uključivanje stanovite aleatoričnosti ili ludičnosti, naš je slikar prihvatio kao šansu i izazov obogaćenja fakture, kušnju stvarnog „produbljenja“ zahtjevne problematike života oblika.
Prateći u više navrata rast i razvoj slikarskog opusa Harija Ivančića, uvažavali smo s razlogom odmjerenost i ulančanost njegovih mijena. I sadašnji iskorak primamo više kao evolutivni čin negoli kao radikalni prijelom, jer vjerujemo u opravdanost njegovih odluka, kojima ne zatvara vrata kružnom kretanju i spiralnom zrenju na temeljima tradicije i na podlozi već vlastite ekspresivne stečevine. Vjerujemo kako neće iznevjeriti svoja afektivna polazišta i mjeru dokazane likovne osjetljivosti, a time će potvrditi svoje već nezaobilazno mjesto u novijem hrvatskom slikarstvu.
