“Dvoslojnost i/ili višeslojnost slika Harija Ivančića je apsolutna novina u našim i svjetskim relacijama, barem koliko je autoru ovih redaka poznato. Skoro godinu i pol dana, kako tvrdi autor, odvajale su se i padale uljene boje s platnene površine maksimalno zasićene materijalom, nakon čega ih je skupljao s poda i repetitivno nanosio na okomitu površinu”

Berislav VALUŠEK, srpanj 2013.

“Mijenjala se sustavno, polagano, proosjećano, promišljeno, zrijući u duhu autora – tek stilnost njegovih djela. Od delikatne asocijativno-simboličke ikonike ranih devedesetih, do današnje slikarske sinteze u kojoj od mimezisa ostaje samo monumentalna dinamička konfiguracija crvenih, bijelih i sivih oranica koje ritmički, poput molitve idu gore, u nebesa”

Gorka OSTOJIĆ CVAJNER, srpanj 2010.

ravnateljica MSU Istre

“Kod Ivančićeva kidanja i rezanja platna postaja bitnom znatiželja naspram plodne konfrontacije dviju faza, dvaju slojeva ili dvaju entiteta slike. Kaptiranje slučaja, uključivanje stanovite aleatoričnosti ili ludičnosti, naš je slikar prihvatio kao šansu i izazov obogaćenja fakture, kušnju stvarnog „produbljenja“ zahtjevne problematike života oblika.”

Tonko MAROEVIĆ, lipanj 2010.

“Naime, boja je nanošena u gustim slojevima, koji kao da se međusobno pretapaju ili dijelom preklapaju, prelazeći jedan preko drugog, ali ne prekrivajući donji sloj u potpunosti. Hrapavost, reljefnost pigmenta također nosi nešto izravnog, odlučnog, ”težačkoga”, tako da slika, unatoč organiziranosti i sređenosti, zadržava u sebi napon organskog života, sposobnost da se takoreći sama iz sebe obnavlja.”

Tonko MAROEVIĆ, kolovoz 2007.

“U općoj vrtnji svega, Ivančić hoće – i može – učvrstiti svoje zemlje. Kažemo li još i to da nam, gledano s jezičnoga stajališta, nudi ponajčešće bijele i crvene zemlje, rekao sam da nam obećava bipolarnost svijeta: bijelo etera, kao bjelinu zračnoga i crveno krvi, kao crvenilo zemnoga – figure duha i tijela, astralnoga i tvarnoga.”

Igor ZIDIĆ, lipanj 2003.

ravnatelj Moderne galerije, Zagreb

“Tlo je, mišljeno kao zemlja, baza i oslonac, arhetipski svijet subjekta-svjedoka. Baza. Početak. Čvrstina. Urešen svjetlošću, taj se princip zemaljske čvrstine razgrađuje u čulni, pa i strastveni princip vječitog vraćanja istom.”

Nataša ŠEGOTA LAH, svibanj 2001.

“Možemo se, dakako, žalostiti ili negodovati nad činjenicom da je svaki čovjekov zavičaj malen, tih ili nečujan. No, svaka je parcela našega života i jedini naš okvir, a o ljudskoj odnosno duhovnoj snazi ovisi hoće li usko mjesto i kratkotrajni trenutak postati očišćeni kutak i dotaknuti rubove basne, jedina vrata nebesa. ”

Mladen PEJAKOVIĆ, prosinac 1999.