Od kada se pojavio na likovnoj sceni ranih devedesetih pa sve do danas, Hari Ivančić sustavno je gradio i gradi svoju likovnu poetiku, označivši ju izborom teme i osobitošću gotovo klasičnog slikarskog idioma. To su njegove osobne i stvaralačke konstante: tematsko-motivski fokus Istra i enformelistička gradivnost slike.
No, što ga čini tako uvjerljivo osobitim, ako su nasljeđa pejzažističkog slikarstva tako raskošna imenima i ostvarenjima u riznici svjetske baštine? Što ga razlikuje od svega tog nasljeđa kada su još uvijek tako nenadmašno blistava djela Šimunovića i Glihe? U čemu jest osobit značaj njegova djela nakon Bassanijeve pejzažne analitičnosti Istre, Budicinove radikalne sinteze, Kokotove moćne tektoničnosti, ili Diminićeve strukturalne organičnosti te iste Istre?
Ako i jest postakademijski od te svoje središnje Istre učinio ikonu raspoznavanja, više u simbolima aluzivnu no suštinsku, od te prvotne objave, od likovne senzacije i teze, preko decenijski pošteno i časno odrađene analize svakog aspekta djela, dvadeset godina nakon, pred nama je danas umjetnik maestralne sinteze.
Taj njegov dijalektološki kristalno jasan put bez prevrata, iznjedrio je čovjeka i djelo koji u dosluhu označavaju koherentnost. To znači dosljednost u izboru teme i u izboru slikarske materije. Mijenjala se sustavno, polagano, proosjećano, promišljeno, zrijući u duhu autora – tek stilnost njegovih djela. Od delikatne asocijativno-simboličke ikonike ranih devedesetih, do današnje slikarske sinteze u kojoj od mimezisa ostaje samo monumentalna dinamička konfiguracija crvenih, bijelih i sivih oranica koje ritmički, poput molitve idu gore, u nebesa.
Na prvi pogled reducirana paleta u sebi nosi svu slojevitost enformelističke gradivnosti. Ne samo materičke, već i one višeznačenjske, kolorističke. U tom stvaralačkom prosedeu sažimanje iskaza i izraza, autor u biti rabi radikalan, a mek redukcionistički princip. Od “primarne” zavičajnosti ostaje na slici tek daleka asocijacija na trobojnost istarskoga tla, dok je u interpretaciji najvažnija ona unutarnja tektoničnost koja u pravilnim i naizmjeničnim ritmovima sintetizira njegovu odu ljepoti zemlje. Semantička je podloga još uvijek vidljiva u vertikalnom nizanju oranica, no pojavljuju se prodori, nove forme i oblici u kojima se otčitava i neko novo, metafizičko značenje. U tom kozmičkom stvaranju udružuju se i nebo i zemlja u blistavo jedinstvo vizije nekog novog svijeta.
Nova zemlja u biblijskom je smislu ponovno nađena zemlja. Rasterećena od težine grijeha, preobražena je i ponovno nalazi svoju plodnost. O toj raskošnoj plodnosti govori Hari Ivančić. O vrtu edenskom u kojemu je sve spremno za bujanje i doček plodova. Zato je njegov vrt uzbuđujući, strastven, mirisan i taktilan. Plodan je i rastu otvoren. A repetitivno valovanje oranica himnično je, tajnovito i puno nepoznatih darova. No ta njegova edenska Istra lišena je bezbrižne umiljatosti. Ona je u fizičkom otsustvu čovjeka “počovječena”. Puna je žuljeva, tektonska, sudbinska i suštinska, što najmarkantnije na ovoj izložbi u trijadi Crvene, Bijele i Sive zemlje iz 2010. godine autor kao osobni stvaralački credo predstavlja.
Upravo zato Hari Ivančić izrazit je primjer slikara koji je izrastajući iz zavičajnog mikrotoposa dokučio univerzalna značenja ostvarivši ih suvremenim izrazom velike sugestivnosti. I po tome je jedinstven.
