<\/p>\n
Od kada se pojavio na likovnoj sceni ranih devedesetih pa sve do danas, Hari Ivan\u010di\u0107 sustavno je gradio i gradi svoju likovnu poetiku, ozna\u010div\u0161i ju izborom teme i osobito\u0161\u0107u gotovo klasi\u010dnog slikarskog idioma. To su njegove osobne i stvarala\u010dke konstante: tematsko-motivski fokus Istra i enformelisti\u010dka gradivnost slike.<\/p>\n
No, \u0161to ga \u010dini tako uvjerljivo osobitim, ako su naslje\u0111a pejza\u017eisti\u010dkog slikarstva tako rasko\u0161na imenima i ostvarenjima u riznici svjetske ba\u0161tine? \u0160to ga razlikuje od svega tog naslje\u0111a kada su jo\u0161 uvijek tako nenadma\u0161no blistava djela \u0160imunovi\u0107a i Glihe? U \u010demu jest osobit zna\u010daj njegova djela nakon Bassanijeve pejza\u017ene analiti\u010dnosti Istre, Budicinove radikalne sinteze, Kokotove mo\u0107ne tektoni\u010dnosti, ili Dimini\u0107eve strukturalne organi\u010dnosti te iste Istre?<\/p>\n
Ako i jest postakademijski od te svoje sredi\u0161nje Istre u\u010dinio ikonu raspoznavanja, vi\u0161e u simbolima aluzivnu no su\u0161tinsku, od te prvotne objave, od likovne senzacije i teze, preko decenijski po\u0161teno i \u010dasno odra\u0111ene analize svakog aspekta djela, dvadeset godina nakon, pred nama je danas umjetnik maestralne sinteze.<\/p>\n
Taj njegov dijalektolo\u0161ki kristalno jasan put bez prevrata, iznjedrio je \u010dovjeka i djelo koji u dosluhu ozna\u010davaju koherentnost. To zna\u010di dosljednost u izboru teme i u izboru slikarske materije. Mijenjala se sustavno, polagano, proosje\u0107ano, promi\u0161ljeno, zriju\u0107i u duhu autora – tek stilnost njegovih djela. Od delikatne asocijativno-simboli\u010dke ikonike ranih devedesetih, do dana\u0161nje slikarske sinteze u kojoj od mimezisa ostaje samo monumentalna dinami\u010dka konfiguracija crvenih, bijelih i sivih oranica koje ritmi\u010dki, poput molitve idu gore, u nebesa.<\/p>\n
Na prvi pogled reducirana paleta u sebi nosi svu slojevitost enformelisti\u010dke gradivnosti. Ne samo materi\u010dke, ve\u0107 i one vi\u0161ezna\u010denjske, koloristi\u010dke. U tom stvarala\u010dkom prosedeu sa\u017eimanje iskaza i izraza, autor u biti rabi radikalan, a mek redukcionisti\u010dki princip. Od “primarne” zavi\u010dajnosti ostaje na slici tek daleka asocijacija na trobojnost istarskoga tla, dok je u interpretaciji najva\u017enija ona unutarnja tektoni\u010dnost koja u pravilnim i naizmjeni\u010dnim ritmovima sintetizira njegovu odu ljepoti zemlje. Semanti\u010dka je podloga jo\u0161 uvijek vidljiva u vertikalnom nizanju oranica, no pojavljuju se prodori, nove forme i oblici u kojima se ot\u010ditava i neko novo, metafizi\u010dko zna\u010denje. U tom kozmi\u010dkom stvaranju udru\u017euju se i nebo i zemlja u blistavo jedinstvo vizije nekog novog svijeta.<\/p>\n
Nova zemlja u biblijskom je smislu ponovno na\u0111ena zemlja. Rastere\u0107ena od te\u017eine grijeha, preobra\u017eena je i ponovno nalazi svoju plodnost. O toj rasko\u0161noj plodnosti govori Hari Ivan\u010di\u0107. O vrtu edenskom u kojemu je sve spremno za bujanje i do\u010dek plodova. Zato je njegov vrt uzbu\u0111uju\u0107i, strastven, mirisan i taktilan. Plodan je i rastu otvoren. A repetitivno valovanje oranica himni\u010dno je, tajnovito i puno nepoznatih darova. No ta njegova edenska Istra li\u0161ena je bezbri\u017ene umiljatosti. Ona je u fizi\u010dkom otsustvu \u010dovjeka “po\u010dovje\u010dena”. Puna je \u017euljeva, tektonska, sudbinska i su\u0161tinska, \u0161to najmarkantnije na ovoj izlo\u017ebi u trijadi Crvene, Bijele i Sive zemlje iz 2010. godine autor kao osobni stvarala\u010dki credo predstavlja.<\/p>\n
Upravo zato Hari Ivan\u010di\u0107 izrazit je primjer slikara koji je izrastaju\u0107i iz zavi\u010dajnog mikrotoposa doku\u010dio univerzalna zna\u010denja ostvariv\u0161i ih suvremenim izrazom velike sugestivnosti. I po tome je jedinstven.<\/p>\n
<\/p>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
“Mijenjala se sustavno, polagano, proosje\u0107ano, promi\u0161ljeno, zriju\u0107i u duhu autora – tek stilnost njegovih djela. Od delikatne asocijativno-simboli\u010dke ikonike ranih devedesetih, do dana\u0161nje slikarske sinteze u kojoj od mimezisa ostaje samo monumentalna dinami\u010dka konfiguracija crvenih, bijelih i sivih oranica koje ritmi\u010dki, poput molitve idu gore, u nebesa”<\/p>\n
Gorka OSTOJI\u0106 CVAJNER, srpanj 2010.<\/p>\n